Put pobjednika

Odugovlačenje je jedan od vrlo učestalih problema koji muči sve dobne skupine. Nitko na njega nije imun, niti je itko protiv njega cijepljen. Sjećam se dok sam bio školarac kakva je muka bila prisiliti se na redovno učenje. Početkom školske godine uspio bih se nekako i natjerati da budem redovan u praćenju gradiva, međutim ta bi navika potaknuta nedostatkom

više elemenata nestala i otopila se kao snijeg na suncu. Upuštanjem u dublju analizu razloga posustajanja došao bih do zaključka da su u pitanju slabosti karaktera, nedostatak discipline i ustrajnosti i tko zna što još ne. Na koncu, takvu naviku vremenom lako se prenese i u zrele godine i ostala područja života. A onda nastupa borba sa samim sobom, nakon što shvatiš koliko si nediscipliniran i neodgovoran.

Neki ljudi jednostavno ne žele priznati da kasne zbog odugovlačenja, nego traže razloge kojima bi racionalno objasnili zašto nešto nisu učinili. Kao izgovor može poslužiti floskula poput: „Bilo je komplicirano i oduzelo je puno vremena.“ Nažalost takve navodne isprike nanose bol onome tko kasni – jer mora tražiti izgovore, da ne kažem- lagati. Onaj tko čeka također ima problem, jer mu je na neki način oduzeto dostojanstvo. Nije vrijedan toga da se zbog njega nešto dovrši na vrijeme. Isprike takvog tipa često služe kao polica osiguranja za daljnja kašnjenja i potiču onaj dobro poznati osjećaj da smo žrtva manjka vremena.

Svaki projekt uzima određeno vrijeme. Ista stvar vrijedi kako za gradnju kuće tako i za pisanje knjige ili ispunjavanje nekog izvješća. U određenoj mjeri mogu se pojaviti nepredviđeni utjecaji, ali je ipak moguće prilično točno prognozirati koliko je vremena potrebno da bi se odradio neki posao. Isto  vrijedi i ukoliko je potrebno ukalkulirati nepredvidljive događaje i nepoznate elemente. Za određeni posao potrebno je jednako utrošenog vremena bez obzira kada s njim započeli!

Mnogi ljudi imaju naviku odugovlačenja i u poslu i u životu općenito. Gotovo uvijek kasne, bez obzira na potrebne aktivnosti koje bi trebali obaviti. Odlazak po klince u školu, sastanak s prijateljima ili nešto treće – nije bitno. Oni će zakasniti. Ali, zanimljivo, uvijek će se naći i isprika. Bila je gužva u prometu, trebalo je skrenuti na još par mjesta, puno je posla i tako unedogled. Neprijeporna je činjenica da je teško sve obavljati na vrijeme uzme li se u obzir divljački tempo života nametnut prosječnom žitelju zapadne razvijene civilizacije. Međutim, u većini životnih situacija prisutne su većinom poznate varijable. Znamo što moramo činiti, kuda moramo otići i kad trebamo stići. Znamo koliko trebamo putovati do određenog mjesta i koliko vremena može otprilike otići na prometnu gužvu. Služimo li se isprikom da nemamo dovoljno vremena, varamo same sebe i dajemo si mogućnost ponavljanja greške unedogled.

Prevladavanje ove sklonosti zahtijeva poniznost. Potrebno je priznati samome sebi, da u većini slučajeva imamo vremena, ali moramo početi malo ranije s potrebnim aktivnostima da se ne bismo našli u škripcu s vremenom. Ukoliko imamo naviku sustavnog kašnjenja određen broj minuta, upravo toliko ranije moramo krenuti, bez pardona. Imate li određen rok za obaviti neki posao, nije mudro čekati zadnji čas. To vas gura u žurbu, slabi kvalitetu obavljenog posla i uzrokuje nepotreban stres stranama uključenim u priču. Nažalost, mnogi baš čine tako kako ne valja. Predugo čekaju da bi uopće otpočeli posao, a potom se žale na nedostatak vremena i preveliku količinu posla za obaviti.

Pokušajte si predočiti koliko biste si frustracije uštedjeli kad biste ranije otpočeli s radom. Umjesto jurnjave imali biste više mira i staloženosti. Ne biste ludovali po cesti žureći da stignete nekamo gdje ste se prekasno zaputili. Ostavili biste dojam pouzdane i savjesne osobe.

Jedino rješenje je stjecanje nove navike započinjanja aktivnosti na vrijeme, odnosno ranije no inače.

Ta bi promjena mogla prouzročiti nestanak dijela vašeg stresa, barem u onim segmentima gdje ga vi osobno možete kontrolirati.