Put pobjednika

Frenetični radni ritam i sve veći zahtjevi tržišta rada prema zaposlenicima neumitno odnose svoj danak. Roditelji imaju manje vremena za vlastitu djecu, muževi za žene, susjedi i prijatelji samo su rijetke stanice koje se posjećuje blagdanima, ako i tada.

Zauzetost i manjak vremena uzrok su umora i bezvoljnosti koji često znaju polučiti osjećaj da nismo ništa više u stanju učiniti na radnom mjestu ili kod kuće. Život nam se tako vrti oko nas samih i osjećamo da nas to ne zadovoljava. Prisutna je stanovita praznina i osjećaj besmisla te nedostatka viših ciljeva. Kod nekih je pak takva rutina življenja uzrokovala da nisu u stanju niti definirati da su prazni i nesretni. Samo živimo iz dana u dan i svaki san odavno nestao je, izbrisan…..

Je li onda rješenje ustrajavati u tome da nam vrijeme prolazi dok čamimo zatvoreni u ljušturi očekujući Godoa koji nikad neće doći, ma čak i zaboravljamo da čekamo bilo koga ?!

Hibernacija postojanja definitivno u konačnici postaje destruktivna sila u životu kojoj se unatoč svemu može uz malo volje othrvati i okrenuti novi list.

Želite li se osjećati bolje? Volontirajte! Odvojite sat ili dva vremena tjedno i dajte ga za druge! Poklonite svoje vrijeme onima koji to trebaju. Različite su stvari koje možete činiti i svatko ima nešto što čini radije. Tako su neki našli smisao i veliko zadovoljstvo u tome da poučavaju druge duhovnim istinama nakon što su i sami primili potrebnu duhovnu pomoć kojom su se othrvali ispraznosti postojanja. Drugi više vole konkretne stvari, pa se možda odluče na davanje materijalnih stvari ili pružanje materijalne pomoći. Ustvari, bezbroj je prilika i mogućnosti kako nekome uljepšati dan, pomoći mu, jednostavno zato jer je svijet mjesto prepuno nesretnih ljudi opterećenim teškim okolnostima, problemima, bolešću i neimaštinom.

Volontiranje pomaže cijeloj zajednici, ali isto tako pomaže da više cijenimo vlastiti život i blagoslove koje imamo. Što je najbolje od svega dajući dio sebe za druge možete se uvjeriti u istinitost izjave koja kaže da je veće zadovoljstvo u davanju nego u primanju. Pitanje koje možda odjekuje u vašoj podsvijesti je :“A kakvu ja korist imam od svega toga?“ Neke od njih već su navedene, ali ima još. Kada se trošite za druge ne očekujući ništa za uzvrat, primijetit ćete da vam se povećao osjećaj smisla, svrhe, osobnog zadovoljstva i motivacije. Porast motivacije očitovat će se u tome da ćete ono što inače radite na dnevnoj bazi činiti još bolje nego inače. Drugim riječima, bit ćete učinkovitiji i zadovoljniji.

Jedna voditeljica trgovine uredskog materijala naporno radi i na kraju dana joj treba odmor. Što ona čini? Izvali se u krevet? Ne, odlazi u lokalni ured dobrotvorne organizacije i bavi se prikupljanjem sredstava za programe te organizacije.

Kako ona doživljava to što čini i sebe samu?

„ Za mene je to izazov i veselje. Radim to zato što to volim. Dobila sam puno toga u životu i želim se odužiti barem jednim dijelom.“

Iako nema puno slobodnog vremena, ulaganjem jednog malog njegovog dijela se osjeća bolje.

Ona kaže da joj to „smanjuje stres i daje pravi polet jer ulaže svoje vrijeme u neku dobru svrhu, te da se osjeća dobro spram sebe same i cijeloga svijeta“

Lijepo zvuči zar ne? Isplati li se vama to? Morat ćete odlučiti sami.

Za kraj, evo malo statistike koja kaže da su volonteri za 25% zadovoljniji svojim poslom, imaju bolju radnu etiku, te su ustrajniji glede postizanja dugoročnih ciljeva i dobitaka koji iz njih proizlaze.

Odugovlačenje je jedan od vrlo učestalih problema koji muči sve dobne skupine. Nitko na njega nije imun, niti je itko protiv njega cijepljen. Sjećam se dok sam bio školarac kakva je muka bila prisiliti se na redovno učenje. Početkom školske godine uspio bih se nekako i natjerati da budem redovan u praćenju gradiva, međutim ta bi navika potaknuta nedostatkom

više elemenata nestala i otopila se kao snijeg na suncu. Upuštanjem u dublju analizu razloga posustajanja došao bih do zaključka da su u pitanju slabosti karaktera, nedostatak discipline i ustrajnosti i tko zna što još ne. Na koncu, takvu naviku vremenom lako se prenese i u zrele godine i ostala područja života. A onda nastupa borba sa samim sobom, nakon što shvatiš koliko si nediscipliniran i neodgovoran.

Neki ljudi jednostavno ne žele priznati da kasne zbog odugovlačenja, nego traže razloge kojima bi racionalno objasnili zašto nešto nisu učinili. Kao izgovor može poslužiti floskula poput: „Bilo je komplicirano i oduzelo je puno vremena.“ Nažalost takve navodne isprike nanose bol onome tko kasni – jer mora tražiti izgovore, da ne kažem- lagati. Onaj tko čeka također ima problem, jer mu je na neki način oduzeto dostojanstvo. Nije vrijedan toga da se zbog njega nešto dovrši na vrijeme. Isprike takvog tipa često služe kao polica osiguranja za daljnja kašnjenja i potiču onaj dobro poznati osjećaj da smo žrtva manjka vremena.

Svaki projekt uzima određeno vrijeme. Ista stvar vrijedi kako za gradnju kuće tako i za pisanje knjige ili ispunjavanje nekog izvješća. U određenoj mjeri mogu se pojaviti nepredviđeni utjecaji, ali je ipak moguće prilično točno prognozirati koliko je vremena potrebno da bi se odradio neki posao. Isto  vrijedi i ukoliko je potrebno ukalkulirati nepredvidljive događaje i nepoznate elemente. Za određeni posao potrebno je jednako utrošenog vremena bez obzira kada s njim započeli!

Mnogi ljudi imaju naviku odugovlačenja i u poslu i u životu općenito. Gotovo uvijek kasne, bez obzira na potrebne aktivnosti koje bi trebali obaviti. Odlazak po klince u školu, sastanak s prijateljima ili nešto treće – nije bitno. Oni će zakasniti. Ali, zanimljivo, uvijek će se naći i isprika. Bila je gužva u prometu, trebalo je skrenuti na još par mjesta, puno je posla i tako unedogled. Neprijeporna je činjenica da je teško sve obavljati na vrijeme uzme li se u obzir divljački tempo života nametnut prosječnom žitelju zapadne razvijene civilizacije. Međutim, u većini životnih situacija prisutne su većinom poznate varijable. Znamo što moramo činiti, kuda moramo otići i kad trebamo stići. Znamo koliko trebamo putovati do određenog mjesta i koliko vremena može otprilike otići na prometnu gužvu. Služimo li se isprikom da nemamo dovoljno vremena, varamo same sebe i dajemo si mogućnost ponavljanja greške unedogled.

Prevladavanje ove sklonosti zahtijeva poniznost. Potrebno je priznati samome sebi, da u većini slučajeva imamo vremena, ali moramo početi malo ranije s potrebnim aktivnostima da se ne bismo našli u škripcu s vremenom. Ukoliko imamo naviku sustavnog kašnjenja određen broj minuta, upravo toliko ranije moramo krenuti, bez pardona. Imate li određen rok za obaviti neki posao, nije mudro čekati zadnji čas. To vas gura u žurbu, slabi kvalitetu obavljenog posla i uzrokuje nepotreban stres stranama uključenim u priču. Nažalost, mnogi baš čine tako kako ne valja. Predugo čekaju da bi uopće otpočeli posao, a potom se žale na nedostatak vremena i preveliku količinu posla za obaviti.

Pokušajte si predočiti koliko biste si frustracije uštedjeli kad biste ranije otpočeli s radom. Umjesto jurnjave imali biste više mira i staloženosti. Ne biste ludovali po cesti žureći da stignete nekamo gdje ste se prekasno zaputili. Ostavili biste dojam pouzdane i savjesne osobe.

Jedino rješenje je stjecanje nove navike započinjanja aktivnosti na vrijeme, odnosno ranije no inače.

Ta bi promjena mogla prouzročiti nestanak dijela vašeg stresa, barem u onim segmentima gdje ga vi osobno možete kontrolirati.

Koliko god zvučalo paradoksalno izjaviti takvo što, uvjerit ćete se da su najuspješniji ljudi gotovo po pravilu i najneuspješniji. U čemu je kvaka? Proučite li biografije većine uspješnih ljudi shvatit ćete da ih je uglavnom na putu do uspjeha obilježila i pošast neuspjeha. Primjerice, Thomas Edison  prije nego je izumio žarulju imao skoro deset tisuća neuspješnih pokušaja oživotvorenja tog izuma. Najuspješniji baseball  udarač Babe Ruth je zapamćen po izuzetno visokom postotku uspješnih udaraca i home runa. Međutim, isti taj Babe Ruth je imao najveći skor neuspješnih udaraca. Zanimljivo, je li?

Većina iznimno uspješnih ljudi doživljava više osobnih neuspjeha nego najveći broj prosječnih osoba. Neprestano doživljavaju neuspjehe, poslovne, životne i neke druge. Prva reakcija na takva negativna životna zbivanja moglo bi biti kronično samosažalijevanje ili beskrajni sindrom žrtve. Mogli biste se pitati zašto se to događa, ali kada se jednom uspnete na pijedestal uspješnosti, otvore vam se oči. Tada shvatite da su vas zapravo životna posrtanja i padovi doveli do boljega života. Neuspjeh je cijena veličine i postignuća. Može se čak reći da je presudno važna sastavnica u procesu postizanja iznimnih rezultata. Time dolazimo do naizglednog paradoksa koji kaže da što više neuspjeha doživljavate, prije ćete uspjeti. Nemoguće je postići uspjeh ukoliko se ne odvažimo napustiti zonu sigurnosti i ne prihvatimo pokoji isplativi rizik. Bez rizika nema niti nagrade. Što više riskirate na putu ostvarenja vlastitih snova, to će vam se više neuspjeha događati.

Većina prosječnih ljudi živi u sigurnosti poznatog okruženja. Godinama imaju iste rutine u većini životnih sastavnica. Godinama jedu sličan doručak, rade isti posao, razmišljaju isto, te su općenito podloženi življenju u zoni sigurnosti koju sačinjavaju nepromijenjene navike i procedure. Neki su ljudi možda s takvim životom najsretniji i najzadovoljniji. To je njihov izbor i tu se nema što prigovoriti. Ali, koliko postoji uistinu sretnih ljudi koji žive životom uljuljanim u jednoličnost i dosadu koju donosi takav sustav navika? Postupate li na isti način kao i dosad, izlazni rezultat bit će i ostati isti. Obzirom na krizu i općenite negativne promjene, usudio bih se reći, da može biti i gori jer smo ovisni o zbivanjima nad kojima nemamo kontrolu, a u isto vrijeme ništa sami nismo poduzeli. U poziciji smo bespomoćne žrtve okolnosti. Albert Einstein jednom je prilikom izjavio:“ Definicija ludila je ponavljati istie postupke, a očekivati drukčije rezultate.“ Ukoliko nastavimo činiti isto sve kao i dosad, a nadamo se poboljšanju situacije u budućnosti, žrtve smo samozavaravanja i zablude. Međutim, većina čini upravo to! Promjenu i životnu radost može donijeti odvažnost u prihvaćanju rizika. Istina je da će prihvaćanje rizika povući sobom niz neuspjeha, ali će i uspjesi postati učestaliji. A dovoljan je jedan veliki uspjeh da zbriše sve neuspjehe koje ste dotada imali.

Gore navedeni Babe Ruth je zapamćen kao vrstan igrač baseballa i , zanimljivo, svi ga pamte kao takvog, a mnogi niti ne znaju za iznimnu količinu neuspjeha u njegovoj karijeri. Neuspjeh je sastavni dio puta do vrhunskog uspjeha i ono što je važno upamtiti jest da su pogreške znak izvrsnosti. Najbolje tvrtke svijeta iza sebe imaju niz neuspjeha i to više nego manje uspješne i prosječne tvrtke. Najuspješniji ljudi svijeta za sobom su ostavili iznadprosječnu količinu neuspjeha u odnosu na prosječnog čovjeka. Prema tome, istinski neuspjeh je propustiti sanjati svoje snove i nedostatak hrabrosti da se posegne za njima. Istinski rizik je ne poduzeti ništa rizično! Riječima Marka Twaina:“ Za dvadeset godina bit ćete više razočarani onim što niste učinili nego zbog onoga što jeste učinili.“

Što vam preostaje osim dva izbora; prespavati život u rutinama ili iskoračiti u avanturu?! Krenite već danas. Priuštite si večeru za dvoje u lijepom restoranu. Otputujte nekamo gdje ste oduvijek htjeli. Poduzmite poslovni rizik umjesto učmalog i nemotivirajućeg posla koji radite. Ne kažem da date otkaz, nego da pokušate paralelno činiti nešto novo!

Ovo je izazov za hrabre, osjetite strah, a ipak to učinite. Ne izađete li na nogometni teren, nikada nećete zabiti gol! Odvažite se, utrčite!

Pokrenite snagu svog uma!

U vama je beskrajan potencijal, ali toga možda niste svjesni.U tome vam može pomoći moj portal kojega možete posjetiti na linku koji se nalazi OVDJE.

A za poklon, evo jedan motivacijski video:

U današnjem svijetu obilježenom lavinom problema, krizom i recesijom ne treba nimalo napora da bi se čovjek osjećao kao gubitnik. Čak bi se moglo reći da nam okolina neprekidno šalje inpute gubitničkog mentaliteta i nesreće. Vrlo se lako uhvatiti u mrežu polja kolektivnog

neuspjeha i jednostavno sudbini pripisati što nam život ide naopako. Pa su krivi država,  vlade, svjetski poredak i mnoge druge okolnosti nad kojima običan čovjek nema kontrolu…

Donekle ovo i drži vodu jer stvarnost je često surova i jako nepravedna a te iste vlade, države i globalni svjetski poredak umreženi su korupcijom i inim gadostima vrlog nam -  kako bi u narodu rekli -  „krvavog“ kapitalizma.

Nije, stoga, čudno ukoliko se netko osjeća kao da ga potpuno van kontrole nose snažne struje podivljale rijeke života, pa si uvrti u glavu misao kako su svi uspješni ljudi današnjice samo imali ludu sreću jer im se sudbina nasmiješila. Sudbina… nasmiješila – hm; divnog li alibija za elegantnu eliminaciju vlastite odgovornosti.

No, koliko god svijet bio poprište nesmiljene borbe za opstanak, zapravo većina uspješnih ljudi nisu izabranici sudbine. Te izuzetne osobe, o kojem god vidu ljudskih djelatnosti da je riječ, posjeduju izvjesne osobine i strategije koje su ih učinili natprosječnima, a time i uspješnima u vlastitim domenama.
Plan i strategija dvije su ključne stvari implementirane u živote takvih ljudi. Oni su spremni učiti i mijenjati se i doći do postignuća tako što slijede svoj strateški plan. Da to plastično prikažemo, koristit ćemo izgradnju kuće. Pristupamo li takvom važnom životnom projektu kao što je izgradnja vlastitog doma potrebno je imati plan i nacrt, a nakon toga niz potrebnih aktivnosti koje vode konačnom cilju oživotvorenom u vidu vlastite kućice- slobodice!

Je li izgradnja uspješnog života manje komplicirana od gradnje kuće? Za nešto tako kompleksno kao strukturiranje vlastitog života potrebno je imati nacrt i plan koje prirodno slijede brojne male i velike konkretne akcije. Često to znamo zaboraviti u strci i jurnjavi svakoga dana pa je na mjestu da barem nekad zastanemo i pitamo se: „ Dovraga, a gdje je moj plan i nacrt? Kuda ja to zapravo glavinjam? Znam li uopće koji mi je pravac kretanja i koordinate? Što želim postići? Kako ću to učiniti?“

Jedan uspješan kuhar uvidio je da su njegove sposobnosti rezultat cjeloživotnog učenja. Učenje za njega nikada ne prestaje te on izučava poslovanje u ugostiteljstvu. Za njega je to proces u kojemu je svjestan da se uspješni kuhar ne rađa nego postaje. U tome mu pomažu knjige koje čita i u njima nalazi nove poticaje, ideje i misli koje sustavno implementira u svoj životni kolaž.

Znanstveno istraživanje osoba na rukovodećim položajima pokazalo je da 98% tih osoba smatra da su to postigli planiranjem i strategijom djelovanja, a pri kreiranju vlastitog plana ugledali su se na druge uspješne ljude.

Evo dio recepta za one koji će kukati kako je svemir nepravedan. Često i jest, ali ipak pruža razne sastojke od kojih, poput vještog kuhara možemo kreirati deliciju na tanjuru. A tanjur je

moj i vaš život! Što ćemo na njega servirati ipak određujemo u najvećoj mjeri sami!

Dobrodošli na blog Put pobjednika!

Ako ste osoba koja želi više od života, tada je ovo blog za Vas!

Nadam se da ste spremni preuzeti ulogu pobjednika u svom životu!

Želim Vam puno uspjeha!

Robert Peić